Lakoća virtuoznosti

Vrhunski umjetnički doživljaj zagrebačkoj su publici 10. prosinca priredili svjetski priznati violinist. Taj su mađarski ansambl 1983. utemeljili nedavno preminuli pijanist i dirigent Zoltán Kocsis te Iván Fischer, koji je ujedno njegov ravnatelj. Dirigent je to bogata iskustva koji već desetljećima poznaje svakoga pojedinog člana orkestra i od njega traži i dobiva maksimalan angažman.

Večer je otvorena uvertirom melodrami Čarobna harfa Franza Schuberta. Već iz prvih taktova bilo je jasno da Budimpeštanski festivalski orkestar čine vrhunski glazbenici koji uistinu proživljavaju glazbu, a svaki glazbenik funkcionira istodobno kao solist i orkestralni glazbenik. Pomnim međusobnim osluškivanjem postigli su ujednačenu boju, a visoka razina izvedbe u tehničkom i ponajprije muzikalnom pogledu odraz je dirigentove pažljive i neprestane komunikacije s ansamblom. Status nacionalne institucije Budimpeštanski festivalski orkestar ima od 2000, a s godinama se etablirao kao jedan od vodećih svjetskih orkestara, zahvaljujući bogatu iskustvu koncertiranja i snimanja diskografskih izdanja, ali i suradnji s uglednim solistima. Jedan od njih svakako je i grčki violinist Leonidas Kavakos. U dosadašnjoj karijeri surađivao je s najuglednijim svjetskim orkestrima (Berlinska i Bečka filharmonija, Kraljevski Concertgebouw orkestar, Londonski simfonijski orkestar i dr.) i dirigentima (Simon Rattle, Mariss Jansons, Valerij Gergijev, Ricardo Chailly), a zagrebačkoj se publici predstavio interpretacijom Drugog koncerta za violinu Béle Bartóka. Vrlo kompleksno djelo izazov je za solista i orkestar, ali i slušatelje. Kavakos je dominirao pozornicom tehnički briljantnom izvedbom virtuozne solističke dionice, posebno oduševivši u kadenci prvoga stavka. Kao i treći stavak, za uporište ima dvanaesttonski niz, koji je Bartók skladateljski vješto spojio s tonalitetnim uporištem, obogaćujući ga sa, za njegov stvaralački rad karakterističnim, folklornim izričajem. Kavakos je jednaku pažnju pridavao svakom tonu, pritom ostvarivši zaokruženu glazbenu cjelinu, unutar samih stavaka, ali i cijeloga djela. Jačinu i artikulaciju tona prilagođavao je karakteru, fino ističući slojevitost partiture te simbiozu folklornog melosa i umjetničkog izričaja. Kada ga je umjetnički nagon potaknuo, Kavakos je iskoračio iz okvira i u izvedbu unio slobode, uvijek odmjerene i u službi glazbe. Nadasve uspjela suradnja s dirigentom ogledala se u savršeno uravnoteženoj interpretaciji, podjednako u pogledu zvuka, dinamike i atmosfere. Iako slušateljski zahtjevno djelo, Bartókov je violinski koncert zasjao u punom sjaju. Ono što je pritom, kao i kod svih velikih umjetnika, najviše oduševilo jest nevjerojatna lakoća virtuoznosti, koju je Kavakos postigao na Stradivarijevoj violini iz 1724.

Drugi dio koncerta nastavio se glazbom sunarodnjaka Budimpeštanskoga festivalskog orkestra. Pet glasovirskih skladbi iz različitih ciklusa (Večer u selu; Ples medvjeda; Melodija; Pripito; Ples svinjara) Bartók je vješto zaodjenuo u orkestralno ruho te okupio u ciklusu Mađarske skice. Zbog stalnih istraživanja i nastojanja ostvarivanja što bolje akustike zvuka, dirigent Iván Fischer dvama je zadnjim pultovima violina dao povišenje, drvene puhače (u drugom dijelu koncerta) smjestio odmah ispred sebe, a viole i violončela iza njih. Rezultiralo je to zanimljivim zvukom, u kojem su još više do izražaja došli vrlo muzikalni solistički nastupi flautistice i drugih drvenih puhača, koji su se vrlo skladno spojili s gudačkim korpusom. Zahvaljujući minucioznoj analizi partiturâ dirigent je cijeli koncert ansambl predvodio bez grandioznih gesta s jasnom vizijom o interpretaciji imajući kontrolu nad svakim aspektom izvedbe. Kraj uspješne večeri bio je rezerviran za glazbu autora kojom je koncert i počeo. Peta simfonija u B-duru Franza Schuberta zazvučala je vrlo transparentno. Fischerova interpretacija bila je mnogo bliža komornom no orkestralnom zvuku. Fraze su se logično pretakale jedna u drugu stvarajući cjelinu, a fina dinamička nijansiranja i muzikalnost zaokružile su večer na najbolji mogući način. Da su drukčiji od drugih pokazao je dirigent kada se obratio publici (na dobrom hrvatskom) najavivši dodatak. Spustivši instrumente članovi orkestra okupili su se i a cappella otpjevali Zbor anđela Franza Schuberta još jednom potvrdivši da su umjetnici koje svakako želimo ponovno čuti na hrvatskim koncertnim podijima.